Get Adobe Flash player
 
Talent Workshop

Vijesti

Dragi prijatelji Festivala!

Branko Lustig, predsjednik festivala

Branko Lustig, predsjednik festivala

Mnogi ljudi me pitaju, jesam li sretan da smo, unatoč svim poteškoćama i financijskoj krizi u kojoj živimo, u stanju i ove godine održati Festival?Ja mogu s ponosom u srcu odgovoriti: da, sretan sam, jer smo zahvaljujući svojim suradnicima i ljudima dobrog srca u ovom našem gradu uspjeli skupiti dovoljno sredstava da i ove godine oživimo Festival.

Imajući na umu sve strahote Holokausta, ove je godine Festival posvećen Pravednicima, onim ljudima koji su živjeli među nama u ta teška vremena i koji su, ne mareći za svoj život, spašavali svoje sugrađane bez obzira koje vjere bili, ali u strahu od rigoroznih nacističkih zakona onog vremena. Neki od njih u vremenu poslije Drugog svjetskog rata dobili su priznanja, a neki, ili zbog nekih birokratskih razloga, ili zbog svoje skromnosti – nisu. Mi ćemo ih se pokušati prisjetiti u ovih sedam dana Festivala i time im iskazati zahvalnost i poštovanje.

Mnogi moji znanci i prijatelji u posljednje me vrijeme često pitaju zašto prikazujemo te tužne i potresne dokumentarne i igrane filmove, zar Židovi ne rade i komedije i filmove o ljubavi i ljudskoj sreći. Ti moji „kritičari” tvrde da je dosta bilo suza i plakanja, da se moramo okrenuti prema ljepšoj strani života i podsjećati ljude na radosti koje taj život pruža. Slažem se s time i, vjerujte, lakše bi nam to bilo. Ja znam da je jedna od velikih draži gledanja filmova to što publika ta dva sata što prosjedi u kino-dvorani pokušava zaboraviti na sve nelagode i stvari koje je tište u životu i uroniti u nešto drugo, odbacivši probleme za trenutak kad će izaći iz kina. Ja to znam, ali smijem li dopustiti da u gradu kojemu živim izbrišem sve uspomene na one koji su tu živjeli ne baš toliko davno, još za vrijeme mojega djetinjstva, koji su stanovali u pokrajnjim ulicama, šetali se još postojećim parkovima i trgovima, koji su sjedili na ovim istim sjedalicama u istim kinima i koji su u jednom trenu jednostavno – nestali. Osim njihove uže rodbine, ako nisu i oni nestali, nitko ih se više ne sjeća, kao da nisu ni postojali.

Njemački umjetnik Gunther Demnig počeo je po Njemačkoj i Austriji ukopavati kamene ploče veličine 10x10x10 cm obložene mesingom ispred kuća i mjesta s kojih su deportirali Židove i ostale nepoželjne u razne logore smrti iz kojih se više nisu vratili. Na ploče, koje zovu “kamenje spoticanja”, ugravirao je imena osoba,datum rođenja i smrti.

Mi ili nemamo takovih umjetnika ili nema interesa za takovo što u našem gradu. A mi eto nememo čak ni spomenik na mjestu gdje je nekada stajala divna židovska sinagoga u Praškoj ulici. Postoji jedna mala limena pločica, koja stidljivo podsjeća na mjesto gdje su se naraštaji molili Bogu, onom istom Bogu čija se kuća malo dalje, na uzvisini, ponosno diže prema nebu.

Iz svih tih razloga, da ostale ne nabrajam, zar iz svih tih razloga nije vrijedno da jednom godišnje na neki način podsjetimo naše sugrađane na ta vremena. Na te ljude koji su nestali, a da im ni grobove ne znamo. Zar nije vrijedno razmisliti o tome, ako već ne u stvarnosti, a ono barem u mraku kino-dvorane, one iste u kojoj su i oni nekada sjedili. Ako te brojne nesretnike ne možemo dovesti natrag, ajde da se sjetimo onih koji su ih pokušali spašavati i u tome katkada uspijevali.

Predsjednik festivala, g. Branko Lustig